Udahnuo je prvi plač praskozorjem, sa ranom maglom u oknu i oku. Bez suze i riječi. Puna usta na česrce. Jutrom, nauštrb zvijezda, primio nezagaslu iskru u lijevi, a kap strpljenja u desni dlan, vodonosni. U zrelom podnevu po čelu prvi put pomazan babinim ukovima. Po novom Zvjezdanom kalendaru, svojedobno uvriježenom u Dolini maglovitih snohvatica, otpočeo je cvjetanj, mjesec nakon lova u mutnom. Po starom Snovidećem, ustaljenom u Ribarskom naselju od vajkada, nastupio je traven, mjesec poslije ranomrijesta. U oba kalendara padao je prvi dan u kom se ne dela. Po bapskim pričama, svečan i poštovan dan za odmor sa crvenim slovom i pupoljkom nadolazećeg proljeća. Pozdravljao se ranojutarnjim, a ispraćao kasnovečernjim zvonima. Dočekivao se suncem u izlasku na pet voda iz okruženja, darivan maglom u kojoj zvone daljine. Obuhvaćeni vidokrug u punoći pogleda podrhtavao je u oba oka. Zvonki cilik sa zvonika, tjerajući zimu iz naselja, prilagodljivo se širio kopnom i vodom; umivao se u jezeru, dudnjio po krovovima sojenica, poput odjeka odbijao se o zidove, sve do šume. Pokrivao je kao gruba vrljara upijajući se u drveće, nesiguran da li se prvo čisti tok cvasti ili sokova života. Na svaku petu godinu u puni sat iz naselja bi se oglasilo zvono davnina. Niz dolinsku maglu sjetno se pozivalo na početak vodenog posta. Samo se pete godine zvonilo na sva zvona. Znalo se i za kim zvone.
Sve što je posjedovao bio je ribarski čamac sa jednim veslom, načinjen od hrasta kitnjaka, sa olistalom nadstrešnicom pletenom od upredene kostrike, orlove paprati i vrbopucnih grana u žalosti, koga je zajedno sa blatnjavom sojenicom u naslijeđe dobio. Imao je mačka sa vidnom dijagnozom poremećaja mačkovitosti, koji je umislio da je lovački pas, odazivao se na ime Juro, bio ćosav u desni brk i lajao na poštare. No, i pored živog mačka koji se posebno isticao bjelinom svog krzna i odanom psećom naravi, kao jamstveniku vjernog prijateljstva, dio ribolovaca iz Doline će ga smatrati za osobenjaka. Drugi dio će ga upoređivati sa samotnjakom, iako ga je Juro uz nogu pratio u stopu. Nije se od njega nikuda odmicao. Dotrajali stubovi sojenice jesu. Godinama kaljeni vatrenim pomazanjem i ledom iz derikože, prekaljeni žarenim suncem i rastočenom iljagom, oslabljeni naletima talasa okuraženih vjetrom, nisu uspjeli izdržati mjesec nadolazećih poplava. Pobodeni u glibu i mulju pod silinom patvorbe odoljevali su dvadeset devet noći i trideset dana. Tridesetu noć sojenicu sa stubovima bez ispaljenog metka od nepoznatog strijelca iz Doline maglovitih snohvatica u bujicama osvoji riječna Opsjena. Rijeka zavadila obale. Ljudi s ljudima ne govore. Ujeo je vuk kenjca. I nema sjećanja. I nema kajanja. I nema spavanja. Ni prigovaranja. Odronila se na tvoje oči. Nije joj bilo spasa. Čamac je uspio spasiti, ili je čamac uspio spasiti Juru i njega. I u to vam nisam siguran. Siguran sam da je ponosno nosio ime Usor.
Na drugi dan grozdobera, mjeseca tekućeg kroz Dolinu po novom kalendaru, napunio sam petu kopnenu godinu i za rodni dan od jesenjih kiša dobio suhi kašalj. Po treći put za redom. Poklon razdražljiv u danima povišene vlage i tokom njihovih noći. Naročito naporan u prijetnjama koje je podržavalo i mišljenje ljekara iz ambulante, suhi kašalj sa mogućnošću prerastanja u akutni bronhitis. Sve zbog povećane vlage u zraku, kako je tvrdio liječnik. Suhi kašalj se nije smirivao ni sa propisanim sirupom spravljenim u ljekarni. Tako iritantan i uporan držao bi me budnim sve do novog jutra u magli, takođe suhoj i upornoj poput kašlja. Po starom kalendaru kroz naselje je tekao suh dan, peti u mjesecu rujenu, šesti u sedmici. Sutra će osvanuti dan za odmor kada se ne dela. Majka me je nakon doručka pozvala u šetnju. Stigavši do borove šume pored jezera, skrenuli smo na stazu nedaleko od Ribarskog naselja. Miris četine je škakljao nosnice ugodno milujući nadražene bronhije. Krivudavom stazom brzo smo stigli, ili dokrivudali(?) do riblje pijace. Pažnju nam privukoše vretenaste minijature kumira od drveta i oslikana grnčarija u boji proljećnih oranica. Bila ih je prepuna tezga. Većinu drvokrasa krasili su meni nepoznati simboli. Uskoro ću pored tezge saznati njihove nazive i značenja. Na sitnijoj grnčariji nalazili su se jednostavniji simboli, prednjačile su kružne spirale na glinenim kašikama, koje su se završavale, ili su počinjale, oko polovine njene drške. U to nisam bio siguran, ali krajem tekućeg mjeseca sam se uvjerio u njihovu sigurnu gorčinu i blagotvornost. Motivi na zemljanom posuđu bili su vezani za život u rodu i uz vodu. Iza tezge, na brašnjavim prtenim džakovima sjedio je tamnoputi dječak. Kasnije će nam se pretstaviti neobičnim imenom-Usor.
Kada je tvoj rodni dan i koliko kopnenih godina uporno kašlješ; nenadano je upitao Usor sa mirom u lijevom oku. Desnim, nemirnim, hrlo je gledao (krivudao) niz šumsku stazu, kao da iščekuje nečiji povratak. Po novom kalendaru, juče smo proslavili moj rodni dan po peti put, a sa kašljem se susrećem treću godinu zaredom; izustih u jednom dahu. Pogled lijevog oka mu u miru odluta do stabla, tu se nakratko zamisli, ubrzo se vrati skrivajući osmijeh ispod gornje usne. Povrati se i potreban mir kako bi se priča nastavila; Drugog dana po novom, a petog po starom kalendaru, poremećena su tri vodena dana. Tri posljednja svanuća u rodnom mjesecu, ispod stabla čuvara na obali, trebaš popiti tri glinene kašike ribljeg ulja od ulova sa tri vode, i tri kašike vode u protoku sa tri kapi esencije biljke mjeseca. Trećeg dana, u neko doba noći, kašalj će za svagda proći… Ništa lakše, nasmija se majka, potom nam sa šaljivom dosjetkom predoči situaciju; Glinenu kašiku ćemo kupiti od tebe, svitanje na vodi dostupno je svima, pride, poznat nam je i mjesec, još da pronađemo baku i djeda sa tablicama, ulje i esenciju biljke, drvo koje čuva obalu koja čuva drvo, i čiča miča, iščupali kašalj poput repe iz dječijih priča.
Bakini preci po muškoj liniji bili su umiješne konjokrote, neumorni u jahanju, vični osedlavanju, lovu i praćenju tragova. Po ženskoj liniji na dar je dobila mirisna znanja isklijala u familiji travara, sakupljana devet koljena, po razbacanim obroncima smilja, i u biljegu sunca na kotiledonu bosilja. U šestoj godini, na rodni dan, usnila je bronzani prsten i kovačku vatru, nakon tri godine čudan zapis u jasenu i sojenicu u magli, a u šesnaestoj, snovi su joj na jezeru oživjeli. Jahala je konje bez sedla. Protiv uroka vezivala je crvene upredenice namjesto uzda i u grivu im uplitala brijestove perle i praporce od orahove ljuske. Darivala glavu oreolima od livadskog cvijeća. Kitila ih tuđim perjem maštajući da su im izrasla krila. Kao amajliju u pasu je skrivala srebreni medaljon sa sinvolom Šumske majke, gospodarice šume, zaštitnice šumskih životinja, lovaca i sakupljača, pred čijom se ljepotom drveće savijalo do zemlje, a pod pasom u maramici umotan korijen istoimene trave, ubran u proljeće pored gorskog potoka, prije nego što kukavica zakuka. Nerotkinje okađene tim korijenom ostajale su bremenite. Djed je rođen u porodici vidara. Pristup iscjeliteljskim znanjima dobio je po ženskoj liniji u sedmoj godini i koljenu. Po muškoj liniji, upamćeni predački korijeni protežu se do hromih kovača, koji su umjeli iscijediti metal iz kamena. Odbivši rimsku naklonost, preci su kroz prabune, kanjone i šume, pregazili protočnu silinu šest mrkoplavih matica. Kroz uzani klanac kročili su na polutaman put, nisu znali kuda ih vodi, ali su spasonosno vjerovali u njega. Put ih je preko planinskog vrha, odvajkada znanog kao Tajan, doveo do jezera gdje su od starosjedilaca dobili blago slovo o suživotu na obali. Tamo su bili svi(m) bogovima mili. Djed je sa živom vatrom prvi put potpalio kovačku peć u šestoj, iskovao potkovicu u osmoj, a sjekiru je okalio u devetoj godini života. U kolijevci je za amajliju dobio medaljon u pozlati sa sinvolom Svaroga, boga sunca, čuvara vatre i zaštitnika kovača, koji je na nebo okačio iskovano sunce i zvijezde. Amajliju je izgubio u šumi za deveti rodni dan. Baka je bila tri mjeseca starija od djeda. Upoznali su na njegov petnaesti rodni dan ispred sojenice kada je u laganom kasu dojahala do sojenice na konju bez sedla i potkovica.
Nalik zemljotresu, na koji zemlja prethodno tri puta upozori sa podrhtanjem u tabanima, otac je iz podrhtavanja drvenog poda čamca mogao uviditi početak, sredinu i kraj mjeseca velikih nadolazećih poplava. To što nije uspio da uvidi bila je brzina okretanja vrtloga sa kojom je izbačen vrtoglavo iz čamca. Posljednje njegovo što se vidjelo na samome obodu kovitlaca bila je desna ruka, koja čvrsto drži veslo pri samome kraju, dok je iza oblog rukohvata voda u rascjepu ostavljala zapjenjeni trag. Za drugi kraj vesla sa čvrstinom lijeve ruke držala se majka. Sve do sljedeće vodene navale uspjevala je da ih zadrži sa svom snagom desne ruke, kojom se junački držala za drveni ram tavanskog otvora. Leđima okrenuta čeonoj strani pogled joj se gubio niz uskuvanu maticu u čestoj pratnji vrtloga, koji su sa brzinom treptaja oka povlačili u svoje središte. Okuražena neukroćenim moćima prirode i novim bočnim udarima bujice, matica sa novom silinom toka povuče prvo oca, za njim veslo i sa lijevom rukom spojenu majku, potom i njenu desnu ruku sa otkinutim komadom drvenog rama.
