Kuća je izgledala sasvim obično, kao i sve ostale u tihoj ulici. Tri prozora i mala kapija. Ponekad bi fasada osvanula okrečena novom bojom, a da niko nikad nije video majstore koji kreče i farbaju. Ponekad bi vlasnica čistila ispred kuće, starija žena još lepog i uspravnog držanja, uredno se javljajući prolaznicima. Ništa nije pripremalo goste na prizor koji bi ugledali kad kroz visok uzak hodnik iza kapije prođu u dvorište i suoče se s’ baštom. Za razliku od ostalih u kraju, uredno pokošenih i sa striktno orezanim drvećem, izgledala je kao da ste odjednom iz centra grada prešli u gustu šumu, u prirodu gde nema ljudi. Drveće je raslo potpuno slobodno. Velika tisovina potpuno je zaklanjala sve prozore s’ pogledom na dvorište sve do visokog starog krova. Smokve su radosno divljale, šireći se po svakom slobodnom pedlju zemljišta. Velika šljiva i stara višnja rađale su uredno bogatim plodom. Ogroman jasen zauzimao je ceo ugao bašte, granajući se prema nebu kao da je ponikao negde u svom staništu. Japanske šljive pružale su sjajno mrkocrveno lišće preko zidova ozidanih od cigle starog formata, davno pre velikih svetskih ratova. Jelka, posađena posle novogodišnjih praznika, za kratko vreme je nadvisila sve kuće u kraju. Usred leta, ovde je carovala potpuna hladovina. Usred zime, pod drvećem i na drveću nalazile su sklonište mnoge životinje i ptice, male i velike.
Komšija Marinko je ludeo: “Kad ćete već jednom da sredite tu džunglu, komšinice?”
“Šta mogu, komšija, kad volim zelenilo. Zar vama smeta?”, obično je odgovarala.
“Smeta! To vaše drveće prelazi u moju baštu! Zar vi ne vidite koji je tu nered? Doći ću ja sa testerom, pa ćemo to lepo da doteramo, kao u časopisu.”
Uvek bi rekla da nije potrebno i da zaista ne želi da iko seče drveće.
„Potpuno senilna žena“, žalio se Marinko svima koji nisu pobegli na vreme.
Ali niko nije želeo da se zamera Babi, kako su je zvali kad ih ne bi slušala. Bilo je nešto čudno u vezi sa tom ženom, sa njenim pogledom. Umela je da se osmehne i naglas nasmeje kao devojčica. Deca iz kraja su joj trčala u zagrljaj. Đaci koji su išli do škole prolazeći pored njene kuće, javljali su joj se s najvećim poštovanjem.
Mlade i stare žene dolazile su kasno, krišom, u neke tajanstvene posete. Poneki od važnih ljudi u gradu bili su viđeni kako se provlače kroz kapiju i hodnik u kome nikad nije uključena sijalica. Tvrdili su poneki, šapatom doduše, da žena ume da peva – i da peva duge prastare pesme u društvu svojih gostiju ili onako, sama samcita.
Za razliku od svojih vršnjakinja, nije se žalila ni na samoću ni na račune. Nije imala vrtoglavice u proleće, nisu joj smetale vrućine u leto, ni kiše u jesen, niti bi dobijala reumatizam po hladnoći.
Pouzdano se znalo da ima dva sina, već penzionisana pomorska oficira, u nekoj dalekoj zemlji, i brojne unuke i praunuke. Ponekad su dolazili i velika stara kuća bila bi neko vreme puna priče i cike dece. Onda bi nastupila tišina i vlasnica bi opet čistila ispred, bez promene na licu ili u držanju.
O, da. Bio je tu i kotao. Ogroman bagrač u kome se kuvala riblja čorba ili raskošni gulaš kad stignu gosti. Ako je žena ponekad u tom istom kotlu, kad ostane sama, kuvala neke drugačije sadržaje, to niko nije komentarisao. U mestu gde je mnogo ljudi bolovalo od koječega, mnogi su noću dolazili baš ovde po lek.

Neizbežni Marinko ne bi propustio da proviri i pita šta se to tako lepo kuva, iako ga je njegova žena na svaki način sklanjala od razgovora sa Babom.
“A, eto, komšija, malo krompira “, odgovarala bi upitana.
Taj krompir (ili cvekla, ili kukuruz, zavisno od sezone) imali su neobičnu osobinu da u vazduh iznad kotla otpuštaju svetlucavu izmaglicu zelene, roze ili zlatne boje.
Kad bi ga oči zapekle a kašalj prelomio, Marinko bi se sklonio sa ograde.
„Imamo li neku instituciju koja matore ludače sklanja u ludnice?“, besneo je.
Odavno je on bacio oko na tu kuću i baštu. Voda na usta bi mu pošla kad bi pomislio šta bi sve mogao da sagradi na tolikom prostoru. Veliku šupu, pa zgradu za mehanizaciju, možda hostel sa sobama za izdavanje.
Počeo je pri svakom susretu da pita Babu kad prodaje kuću. Odgovarala je sleganjem ramenima.
Pokušao je da stupi u vezu sa njenim sinovima u inostranstvu. Oterali su ga u peršun i zabranili mu da ih dalje uznemirava.
Žalio se inspektorima. Svi su obećali da će „ispitati slučaj“, a onda davali otkaze ili tražili premeštaj u druga mesta ili barem u druge službe.
Obratio se medijima: novinari su napravili oduševljenu reportažu o ekološkom ostrvu u srcu grada. Bašta je živela svoj život; raslo je u njoj, među nepokošenom travom, lekovito bilje, pitoma nana i divlji peršun, maslačak, sirak i zelena metla, krasuljci i ljubičice, bosiljak i sremuš, trandafil i paprat, a iza svega toga, postojano i snažno, razvijao se bršljan sjajnih tamnozelenih listova.
“Taj vaš bršljan truje zemlju, komšinice!” (to je opet bio Marinko, izbečen preko zida).
“Gluposti, komšija, kako će bršljan trovati zemlju? Samo ljudi truju zemlju”, odbrusila bi Baba, već ponešto nestrpljiva da završi razgovor.
“Truje, truje! Eno i zid potkopava, srušiće ga!”
“Srušio bi se zid odavno, komšija, da nije tog bršljana koji ga drži.”
Zvao Marinko i policiju. Prijavio, kao zabrinut građanin, da Baba gaji marihuanu. Došli policajci, sve pregledali i mnogo se izvinjavali. Slučaj se završio tako da su tri jaka momka iz policije pomogli gazdarici da premesti iz sobe u sobu prastari teški ormar iz koga su prethodno izvadili bar pola tone knjiga. Posle su sve knjige uredno vraćali u police, prema Babinim uputstvima.
Marinko, koji je sve pomno slušao i gledao, već nije znao šta da radi. Počeo je, u očajanju, da pravi pakosti komšinici. Prvo je vadio i uništavao račune i ostalu poštu iz njenog sandučeta. Baba nije ni trepnula. Zatim je grebao njenu kapiju i derao sveže okrečeni zid sa ulice. Baba se i dalje uredno javljala u retkim prilikama kad bi se sreli. Marinko nije propuštao priliku da napravi neku štetu staroj ženi. Počeo je da prelazi preko zida u njenu baštu, sve češće, kao zavisnik kome treba adrenalin. Svaka biljka koju bi dodirnuo ogrebla bi ga ili ubola. Mokrio je na šimšir, kleku ili jorgovan u bašti. Kao zainat, ništa se nije osušilo. Čupao i rušio šta god bi dohvatio, uveren da Baba spava. Šiblje i drveće raslo je još bolje, u visinu i širinu, puzajući listovi i izdanci prelazili su kod njega u baštu i osvajali prostor. Uzimao je alat iz Babine šupe, koju starica nikad nije zaključavala, kršeći grane usred noći i lupajući vratima, ne bi li se komšinica uplašila i odlučila da proda kuću. Govorio joj pri svakom susretu da joj je vreme za umiranje.
Uzdržan izraz bio je jedini odgovor.
“Snaći će te neko zlo u toj bašti! Ne igraj se životom!”, siktala je Marinkova žena, koja se bojala Babe.
“Ma šta da me snađe, nema ni kučeta ni mačeta!”, odgovarao je Marinko samouvereno.
Međutim, kad je jedne letnje noći prešao zid i otvorio vrata šupe, potpuno siguran da nikakve opasnosti nema, skočio je na njega ogroman nemački ovčar, očiju sjajnih kao žeravica. Urlik psa kome je neočekivani posetilac u mraku stao na rep prolamao se još dugo pošto se Marinko vratio na svoju stranu zida, izgreban i isprepadan, poderanih pantalona i odranih kolena, pitajući se otkud se odjednom stvorila tolika životinja, kad nikakvog glasa od nje nije čuo ranije. Više nije preduzimao noćne ekspedicije. Baba se ponešto podrugljivo javljala kad ga sretne. Pas bi veselo zalajao s vremena na vreme, a lajao je kao da se bliska grmljavina valja po nebu.

Uskoro su se pojavile i mačke. Bilo ih je na desetine. Leti i zimi, dolazile su u Marinkovo dvorište da obeleže teritoriju kao svoju. Zimi su urlale kao đavoli prilikom ljubavnih igara, a tokom cele godine slobodno su upadale u Marinkovu kuću, jele meso pravo iz frižidera, skakale na stolove postavljene za goste, penjale se na tavan da probaju da li su šunke i kobasice dovoljno dobre i obavezno bar nešto polomile. Izvirale su iz svih mogućih ormara, podruma, kredenaca, ispod stola i iz kupatila. Nalazile su se s obe strane svih mogućih vrata, u gomilama čistog rublja spremnog za peglanje, u krevetima, iza televizora i ispod ćebadi. Čak iako su sva vrata bila zaključana, a prozori zatvoreni, nekako bi ušle u svaki prostor gde ne bi trebalo da budu, kako bi se olinjale i ostavile smrdljive tragove koje nikakav deterdžent nije mogao da ukloni. Jedna se čak omacila na njegovoj omiljenoj fotelji.
Trovao ih je, naravno. Otrov za pacove, upakovan u viršle, trebalo je da reši njegov problem. Umesto toga, sve životinje kao da su rasle još veće, dlaka im je sijala, a glasovi bivali sve prodorniji. Pas je lajao tako da se zemlja tresla. Mačke su se kotile svaka dva meseca i dovodile mačiće kod Marinka. Njegova već poodrasla deca su počela da noće van kuće sve češće. Žena se propila. Sve duže je spavala, a sve manje obavljala svoje poslove. Kumovi i prijatelji su izbegavali da dođu u posete. Jedino su mačke, svih boja i veličina, dolazile svakog dana i ostajale koliko su htele.
„Šic, šic, đubre jedno!“, vrištao je domaćin, terajući ih, a one bi ga samo zlobno pogledale zelenim ili žutim očima i preskočile zid.
Kad je video velikog šarenog Babinog mačka kako vuče par kobasica s njegovog tavana, pa kroz dvorište, pa preko zida i tamo ih predaje gazdarici, koja ga miluje i hvali, Marinko je dobio svoj prvi infarkt.
Iz bolnice je došao još iscrpljeniji i mrzovoljniji, da bi se suočio s’ najezdom ptica koje su iz Babine bašte počele da navaljuju i na njegovu. Pojele su mu voće, zasipale izmetom sve prozore, terasu i staze, cvrkutale i graktale.
U šest sati ujutro zapevali bi kosovi, koji su obično sedeli na tisovini kod Babe; pesmu bi prihvatile senice, vrapci i gugutke, doleteli bi golubovi i kreje, a tokom cele noći velike sove s’ Babinog tavana sedele bi na granama i hukale do zore. Kupile su se oduvek u toj bašti, jedući plodove od prvih višanja u proleće do tisovih bobica u doba ljutih zima.
Ponekad bi se pojavio i gavran, da zloguko zagrakće s’ krova, a morke i paunovi kreštali su kao da su angažovani za to. U proleće, gnezda bi u hodniku napravile laste i cvrkutale sve do selidbe, a hodnik je odjekivao.
Krtice su došle s’ mnogobrojnim porodom da potkopaju sve što je moguće potkopati. Pred jesen, pojavljivali su se i ježevi, da pojedu otpale šljive i bobice, samo, sad su doveli i rođake, i Marinkova bašta, šupe i kuća bili su puni malih bodljikavih loptica.
Kad je obuo cipelu u kojoj se nalazio jež, Marinko je pozvao Društvo za zaštitu životinja. Objasnio je kako luda starica okuplja životinje a onda ih ostavlja da umru od gladi.
Mladi aktivisti došli su da vide šta se dešava. Ustanovili su da su ogromni pas i još dva veća, koja su se u međuvremenu odnekud dovukla, mačke, ptice, ježevi i svi ostali potpuno zdravi i siti, te da žive u potpunoj harmoniji a mačići spavaju zajedno s’ psima.
Očarani, sprijateljili su se s’ Babom i počeli redovno da je posećuju donoseći poklone i hranu za ceo zverinjak. Emisija o ženi koja brine o životinjama stigla je na sve društvene mreže.
Marinko je tih dana imao i drugi infarkt.
Po doktorovom i ženinom savetu, klonio se Babe koliko god je mogao; izbegavao je da joj kaže i „dobar dan“ osim kad bi se baš sreli na ulici ili negde u gradu. Izdržao je do proleća, do onih dana kad je ogromna zova procvetala svojim čipkastim cvetovima i prekrili je milioni pčela, brundajući i zujeći od sreće zbog obilja polena, slatkog i zanosnog mirisa. Marinko je počeo da se guši. Zahtevao je od Babe da zovu smesta poseče.
Usledila je kratka ali neprijatna rasprava.
“Radite šta god hoćete, ja neću dirati zovu! Sve je od nje lekovito!”, Baba se okrenula i ušla u kuću.
Marinko je spremio motornu testeru. Oh, kako je odavno želeo da poseče to odvratno drvo! Srećan kao dete, popeo se na zid. Ali, kad je zabo testeru u najbližu granu, nekako ju je nezgodno ispustio i tako se posekao po nozi da je u bolnici proveo nekoliko meseci. Komšiluk je komentarisao, ali ne suviše glasno, a sve u stilu kako je dobio šta je tražio, ko je još video da se zova seče dok se sama ne osuši.
Kad se Marinko vratio iz bolnice, još uvek hramljući na onu povređenu nogu, bilo je vreme da se sprema ogrev. Stiglo mu je nekoliko kubika naručenih drva, koja su on i žena danima slagali u šupu.
Ipak, nije želeo da se okane ćorava posla, pa je saopštio Babi, šaljući starijeg sina kao izaslanika, da iseče sve grane koje prelaze preko zida ili će ih Marinko poseći. Prošlo je nekoliko dana, a Baba, naravno, niti je posekla grane i puzavice, niti je išta odgovorila.
Sa strahom je gledao kako njeno drveće buja i raste, iako je jesen stizala. Listopadno je slalo svoje opalo lišće kod njega na travnjak; zimzeleno je sijalo kao da je lakirano, a onaj odvratni bršljan nabujao je kao da nastupa proleće a ne zima. Još je, osim tamnozelenih, počeo da pušta svetlozelene i beličaste listove, sve veće i veće. Rasli su veliki kao tanjiri za supu.
Čekao Marinko još neko vreme i bivao sve nervozniji. Već nije mogao da pogleda Babino drveće a da mu ne bude zlo. Sa srcem pod grlom, prvo je sa strahom uzeo testeru, sećajući se one povrede; ali, strah je ubrzo nestao kad je video kako se prve grane sa škripavim zvukom ruše jedna po jedna. Prešao je preko zida da bi se obračunao sa drvećem.

Isekao je zovu; pa veliki jasen, sav bršljan, sve tri smokve, lešnik, krušku i višnju, divljao je po bašti, iskežen, spreman da napadne i povredi čak i onog velikog psa, iako se nijedna od životinja nije pojavljivala. Isekao je sve što je mogao. Zadihan, stajao je u rasturenom dvorištu gazeći isečene grane, umoran ali zadovoljan posle mnogo vremena.
Otišao je da spava.
Sutra je mogao samo da se čudi: drveće u Babinoj bašti bilo je netaknuto, kao da mu nije ni prišao. Ni jedan jedini listić nije nedostajao prizoru koji ga je toliko puta iznervirao. U čudu i očajanju, gledao je i gledao, hodajući pored zida kao opsednut, pitajući se da nije ono celodnevno sečenje granja bilo samo neki ludi san. Ponovo je uzeo testeru. Odsekao jednu od grana koja se tako bezobrazno pružila u njegovo dvorište. Čim je pala na tlo, odsečena grana se vratila na svoje mesto na drvetu, još duža, još lisnatija.
Zaplakao je od muke.
Iste noći, bol u nozi naterao ga je da ustane iz kreveta. Ne znajući šta će sam sa sobom, popio je lekove protiv bolova. Nije hteo da uključuje televizor, da ne probudi ženu i decu, pa se toplo obukao i izišao u dvorište.
Noć vedra, pucketava od prvog mraza, otkrila mu je neočekivanu scenu: kod vrata šupe za drva stajalo je nešto veliko. Misleći da je tu opet neki od Babinih ljubimaca, Marinko je odlučno krenuo prema životinji, spreman da vikne ili da je gađa prvim predmetom koji dohvati.
Ali, već posle korak ili dva sagledao je neverovatan prizor: tu se nalazilo stvorenje veličine konja, belo kao sneg, sa dugim svilenkastim krznom i osam snažnih šapa sa srebrnim kandžama. Disalo je polako i šumno, a oblačići pare iz njegove četiri nozdrve stvarali su mu veliki oblak iznad glave i oko velikih šiljastih ušiju. Rep stvorenja bio je dug najmanje tri metra, njihao se u vazduhu, a velika njuška otkrivala nekoliko redova belih oštrih zuba. Uzimalo je jednu po jednu cepanicu iz Marinkove šupe i jelo je u slast.
Krc, krc, čulo se kao kad neko jede čips.
Kad je pojelo dovoljno ogrevnog drveta, čudovište je uzletelo, razvijajući moćna sivkasta krila u razmahu od oko desetak metara. Malo se ljuljuškalo iznad šupe, pa sletelo na isto mesto i nastavilo da se hrani.
Marinko nije uspevao da se pomeri. Kao u snu, samo je stajao i gledao. Skoro je prestao da diše od čuda. I biće je prestalo na trenutak da jede i pogledalo Marinka lepim i bistrim smeđim očima, a on se onesvestio. Prepoznao je pogled.
Tu noć je preležao na zemlji pokrivenoj prvim mrazom, nemajući snage da se pomeri ili da zove u pomoć. Zatekla ga je žena kad je izišla iz kuće, a bilo je uveliko svanulo. Brbljao je nešto o čudovištu koje jede drvo, pa je opet upućen u bolnicu.
Pošto su ga najpre smestili na psihijatriju, zbog priče o čudovištu, ispočetka niko nije primetio da je pacijent, od celonoćnog ležanja na zemlji, dobio teško zapaljenje pluća. Ležao je mesecima, opet, oporavljajući se sporo i teško. Ali, ogrev iz šupe je zaista nestao, ni jednog ivera nije bilo tamo, saopštila mu je uplašena žena prilikom posete. Ko je mogao onolika drva da odnese, čudio se komšiluk. Čim se oporavio toliko da je mogao da se obrati advokatu, Marinko je objavio da prodaje kuću.
Vidite, dakle, da sa nekim magijskim stvarima nema šale. Zato, ne zamajavajte se sa starim kućama ako niste spremni da ih volite. Ne secite i ne čupajte biljke ako vam nisu potrebne za jelo ili za lek. Ne rušite drveće koje vam daje hlad i plod i suve grane da se grejete tokom zime.
Jedina osoba koja se javila da kupi kuću bila je – najmlađa Babina unuka, spremna i orna da u rodnom gradu svoga oca započne privatni posao sa lekovitim biljem.

Formalnosti su ubrzo bile završene, Marinko se s porodicom odselio daleko, što dalje, a zid između dve bašte je srušen.
Sad bršljan i ostalo zelenilo bujaju bez ograničenja. Životinje žive u slozi i sigurnosti. Dve žene, baka i unuka, ponekad sede u dvorištu do kasno u noć, pijući najbolji na svetu domaći sok od nane i razgovarajući raspoloženo o svemu i svačemu. U velikom starom kotlu nekad se kuva dobra riblja čorba ili paprikaš, a sve češće u kotao stižu lekovite biljke prodornog i prijatnog mirisa. Tad nad baštom zatreperi izmaglica, zelena, crvena, zlatna ili neke sasvim druge boje, a ceo kvart oseti olakšanje, kao da su svakom čoveku njegove brige postale bar malo lakše. Ponekad i zapevaju, pesme tako stare da ih više niko ne pamti. Nekad pred kućom čisti Baba, nekad lepa pegava unuka duge kose vezane u labavu pletenicu. Svi se uredno javljaju. Posete se primaju od zalaska do izlaska sunca, ali nije neobično da i tokom dana svrati poneka mlada osoba na časove stranih jezika. Svi su rado dočekani i posluženi čajem i kolačićima iz domaće proizvodnje.
A ako imate nekog Marinka u kući ili komšiluku, slobodno se požalite Babi ili njenoj unuci. One će već znati šta treba.