– Mogao bi biti prvi koji bi to uradio – odgovori Veles. – Ako ti dam blagoslov, moći ćeš da se pretvoriš u čoveka.
– Istinu zboriš? Šta treba da uradim? – nikada pre Bezimeni nije bio toliko nestrpljiv i pun nade kao sada.
– Moram te upozoriti, taj preobražaj će te koštati – upozori ga Veles. – Obličje koje uzmeš oslikavaće ono što ta žena voli i priželjkuje. Tu nećeš imati izbora, ma koliko se opirao. Ako želiš da osvojiš njeno srce, moraš biti spreman na žrtvu i bol.
Dok je slušao boga prirode i magije, Bezimeni nije mogao da se ne zapita koliko bi velika i surova cena bila koju bi morao da plati. Iako je bezbroj puta viđao životinje u jeku parenja, nikada pre nije osetio ovu jaku i neobičnu potrebu da pored sebe ima nekog, da može nekog da dodirne. Zmajevi su bili moćna i besmrtna bića koja nisu razmišljala o tako trivijalnim stvarima, poput nalaženja partnera, a pomisao o potomstvu nikome nije pala na pamet. Ali, sada je zmaj postao žrtva čežnje i ljubavi prema mladoj kneginji, devojci koja ga se nije plašila u njegovom prvobitnom obličju; koja ga je gledala u oči i smešila mu se. Veles mu je nudio priliku da iskusi nešto što, kao velika i moćna zver, nije bio u stanju da ima. Nešto što se nije moglo meriti ni sa besmrtnošću i magijom koju su zmajevi posedovali.
– Ako želiš da me upozoriš na bol, spreman sam – reče Bezimeni odlučno.
– Iskusićeš bol, u to budi siguran – reče Veles mirno. – Neopisiv bol, koji će te možda naterati da razmisliš o svojoj želji i odluci. Znaj da će, ako ti podarim ovu sposobnost, tvoja braća i sestre dobiti isti dar.
– Podneću sve što treba.
– Suđaje će proceniti snagu tvoje volje. Pre nego što ti dam blagoslov i dar, hoću da zapamtiš nekoliko pravila koja ti kažem. Kao prvo, moraš sebi odabrati ime. Ljudi imaju imena kao način prepoznavanja, a Bezimeni ne može ti biti od koristi.
Bezimeni poslušno klimnu glavom; to ime mu je Ljudmila dala kada su se sreli. Do sada se navikao da ga nosi, ali Velesov uslov je bio više nego razuman – nije mogao da zađe među ljude sa tako čudnim imenom. Zmaj se prisetio kako je, za vreme Maslenice, saznao kako ljudi daju i menjaju imena svoje dece. Saznao je da postoji običaj da, kada dete doživi sedmu godinu, dobija svoje pravo ime. Pre toga, dete bi nosilo privremeno ime, koje je kad-kad bilo čudno ili imalo tužno ili jezivo značenje. Ali, sa novim imenom, deca bi postajala punopravni članovi svojih porodica i društva. Ljudmila mu je rekla koja su stara, privremena imena koja su ona i njen brat Bogumil imali. Ako mu je možda taj običaj delovao čudno, sada je Bezimeni počeo da uviđa moć i težinu davanja imena.
– Drugo pravilo, ni po koju cenu ne smeš koristiti moje ime kao znak svog porekla. Jer ljudska bića znaju biti biti gladna moći i mogu zloupotrebiti tvoj novi dar da čine nepravdu. Za porodično poreklo možeš uzeti bilo koje ime, osim mog. Treće, tvoj preobražaj će platiti Ljudmila, ne ti. Ali, ne brini se. Ništa zlo joj se neće desiti, samo će biti gladnija i umornija nego pre. I četvrto pravilo, ljudi ne smeju videti tvoj preobražaj, zato moraš naći mesto gde neće biti svedoka. Ako si spreman da prihvatiš ova pravila, omogućiću ti da se pretvoriš u čoveka. Da li prihvataš?
– Prihvatam – odlučno reče zmaj. – Tvoje ime će ostati tajna, a niko neće videti moje telo kada budem menjao obličje.
– Reci mi, da li si odabrao sebi novo ime?
– Jesam. Moje ime je Poloz.
