Preko šuma i proplanka vetar duva
i nosi mi neki miris.
To je miris suvog cveća
iz nedara moje drage
Tu pesmu, kojom su stare, homoljske rusalje prizivale duše umrlih, čuh jedne mirne noći, ispunjene mirisom sveća, a uz pesmu začuh i šapat: “Ti, koji se rodi pokolenjima nakon što napustismo Svet Smrtnika, uzmi sada pero u ruke i piši. Sve strahove i radosti naše pretoči u reči, da se čuje naš glas iz grobova odavno zaboravljenih, iz grla odavno mrtvih. Mi ćemo ti šaptati a ti zapisuj, da priča o vernosti i prevari, o žrtvi i pohlepi, o tami i svetlu, dođe do potomaka naših.”
Tako mi šaptaše senke te ja, hroničar Helma, zapisah njihovu priču, koju nazvaše “Igre Starih Bogova – Hronike Helma”, i prenesoh je vama u nadi da će seni predaka naših napokon pronaći spokoj.
Poslednji lov je završen. Mnogo je leta prošlo. Moćno je postalo carstvo i život u njemu je srećan, jer carska kruna sija na Dušana Nemanjića glavi, koji u slavi svojoj tuđinske mačeve slomi. I naizgled sve se odvija kako se samo poželeti može, ali varka podmukla to je dok istina pronađe put. A nisu sve istine dobre. Dušan je saznao jednu, koja mu menja sve, i sve blago, moć i slava sada mogu nestati u trenu, jer dođoše drugi lovci… Opasni, brojni, zlokobni… Njihov šapat se čuje u magli, neprebrojne su im senke u tami.
Zato je nova zakletva data.
Kao što je otac nekada, i Lazar je tako, sada, krenuo putem neznanim da sačuva starobožji dar, da odbrani poslednju krv. Jer Stari Bogovi pamte da Crnobog imaše kćer i zato novu igru sa sudbinama smrtnika zaigraše.
I tako započe rat, jer što nekada beše živo nije sve mrtvo, dok sada u zemlji počiva.
Nakon doživljaja opisanih u Poslednjem lovu, prvoj knjizi serijala “Hronike Helma”, Dušan Nemanjić je u godinama koje su protekle stvorio moćnu državu. Carstvo je u usponu a neprijatelji su poraženi. Ali mira u njegovoj duši nema, iako on to uspešno skriva.
Međutim, kada mu se razotkrije istina, koju do tada nije mogao da nasluti ni u najgoroj noćnoj mori, pašće sve maske. Ceo Dušanov svet se ruši a on će utehu potražiti u zagrljaju stare ljubavi, ne sluteći da će tako pokrenuti događaje zbog kojih će u pitanje da dođe opstanak celog ljudskog roda… jer postoje ljubavi koje se tiču mnogih a ne samo zaljubljenih. Drevno zlo, koje ovog puta dolazi u raznim oblicima poput demona, vampira i vukodlaka, neće imati velikog obzira prema njihovim osećanjima, prema čežnji i tuzi, koju Dušan i njegova ljubav iz mladalačkih dana osećaju jer su život proživeli razdvojeni. Jer krv Nemanjića mora biti prolivena a loza onih, koji u sebi nose starobožji dar, mora biti ugašena.